VIDIK fest: "O. Ante Gabrić još govori"

U organizaciji Hrvatske udruge Benedikt i Društva Neretvana i prijatelja Neretve u Splitu, u sklopu Hrvatskog aktivističkog festivala VIDIK festa, u utorak, 14. travnja 2015., u Pinakoteci samostana Gospe od Zdravlja u Splitu, pred oko 200 nazočnih predavanje o životu i djelu o. Ante Gabrića održao je isusovac o. Mirko Nikolić, a predavanje je nazvao „O. Ante Gabrić još govori“ prema istoimenoj knjizi koju je objavio povodom 20. godišnjice njegove smrti.

Povod za održavanje ovog predavanja u Splitu je 100. godišnjica rođenja i otvaranje biskupijskog postupka za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića.
O. Ante Gabrić rodio se u Metkoviću u obitelji s devetero djece. U Metkoviću je završio osnovnu školu i dva razreda građanske škole prije nego što se odlučio za Isusovačko sjemenište u Travniku, gdje je primljen 1926. godine, a radi latinskog jezika ponovo je morao krenuti od drugog razreda i nadoknaditi razliku predmeta za prvi razred. Maturirao je 1933. godine, a iste godine je primljen u isusovački novicijat. Školovanje nastavlja u novicijatu u Zagrebu gdje je nakon dvije godine izgovorio isusovačke redovničke zavjete.
Nakon toga je upisao studij filozofije koji do 1938. godine polazi na sveučilištima u Italiji.

Ostao mu je samo završni ispit kojega je pao 22. lipnja 1938. godine, ali bez obzira na to, odmah potom u srpnju 1938. godine vraća se u Metković i objavljuje roditeljima da ide u Indiju. U zoru 10. listopada 1938. godine ukrcao se na parobrod u metkovskoj luci i otišao je kao misionar u Indiju. Godinu dana učio je engleski i bengalski jezik. U misiji Boshonti zaređen je za svećenika 1943. godine. Posvećuje se misionarskom radu među hindusima, muslimanima i malobrojnim katolicima. Pomaže ljudima u bijedi.
Organizirao je rižinu banku te na taj način oslobađao siromahe od lihvara. Osnivao je male seoske škole, kapelice, zanatske škole i bolnice. Posebno se brinuo za udovice hindsua koje nakon smrti supruga nisu bile sposobne zakonski nasljediti imovinu koju su skupa stekli za vrijeme svog braka te zbog pritisaka rodbine i šire zajednice bile su marginalizirane i protjeravane. Za udovice hindusa, koje su prognane iz društva, osnovao je dom, a djecu smješta u sirotišta. Pomaže u gradnji koliba, nasipa i putova.

Organizirao je prehranu školske djece. Talentiranu djecu slao je na dodatno školovanje. Osnovao je misijsku postaju “Maria Polli” u Boshontiju s vjerskim, zdravstvenim i humanitarnim ustanovama. Osnovna škola u Kumrokhaliu danas nosi ime “Otac Ante Gabrić”. Za života je pokrstio na tisuće ljudi. Usko i često je surađivao s Majkom Terezom.
Umro je 20. listopada 1988. godine u Kalkuti, a pokopan je po svojoj želji u misijskoj postaji “Maria Polli”. Na sprovodu je bilo oko 20.000 ljudi katolika, muslimana i hindusa. Pokopan je sa šakom neretvanske zemlje iz Metkovića i s bočicom Jadranskog mora.
Jedna od misli o. Ante Gabrića je: „U 38 godina što sam proveo u Indiji, nijedan dan nisam bio nesretan. I ljudi me pitaju: je li to moguće? Ja kažem: jest! Dok živimo s Isusom, dok se s Isusom žrtvujemo, moramo biti sretni!“ Svoje predavanje o o. Anti Gabriću o. Mirko Nikolić završio je mislima kako je o. Gabrić doista gorio za Boga i duše i do kraja je izgorio.
Zato je zavrijedio da bude svjetiljka postavljena na oltaru, koju će Crkva zapaliti da vječno gori i svijetli nama na poticaj.
M.M./HUB